Teško se pripremiti za očinstvo. Nije to jednostavan zadatak kada je pored tebe žena, buduća majka, koja za to ima nekoliko intenzivnijih mjeseci. A vrijeme brzo prođe i uskoro te ugledaju male uplašene i nevine oči. Prvi je pogled monumentalan. Ne sjećam se sličnog iskustva.
I onda krećemo. Iskustva se izmjenjuju dnevno. Glasanje, hranjenje, oblačenje i uskoro shvatiš da život mijenja smjer. Dobiva neku četvrtu dimenziju, postaje bitan i odgovoran. Jer sada već dvije osobe nešto očekuju. Ali to nije onaj životni pritisak kao kad promijeniš posao, ili kad iz srednje škole upišeš faultet, već neka pozitivna i topla atmosfera. Dolazi osmjeh, pa prva riječ i konačno igra. Iako je najčešće hranjenje i oblačenje, ti na prvi pogled obavezni zadaci, postaju interaktivni. Ali spavanje je apsolutni favorit bliskosti. Toplina malog djeteta i ubrzano kuckanje srca, uz tiho disanje stvaraju nestvaran doživljaj.
Tek možda zagrljaj trogodišnjaka, koju godinu kasnije, može se mjeriti s tim. Svaki je trenutak poseban i izmjenju se tako brzo da je kasnije teško pratiti i pamtiti sve. Neki ipak ostanu posebni; mogu biti samo smiješni, neki su rijetki pa ostanu unikatni, a neki zapisani i dokumentirani. Teški trenuci brzo ishlape, zaborave se, nestanu. Jer svaka bolest brzo prođe, svaka nova situacija nanovo dođe. Nemoguće je ostati ravnodušan na sve događaje koje nosi rast, odgoj i odrastanje djeteta. S djetetom odrastaju i roditelji, sazrijevaju i postaju kompletniji. Postaju brižni i osjećaju nešto što ranije nisu. Iskustvo je to koje bi trebao zaslužiti svatko.
Biti uz dijete i majku, kada majčinstvo nije lako i bezbrižno neprocjenjivo je. Nije jednostavno, ali je ulog koji vraća. Iskreno je. Stvarno. Nema potrebnog savjeta, ni priručnika. Možda ima uputa, ali nisu potrebne. Potreban je samo jedan običan tata.